Željezo (Fe) – 1. dio3 min read

By | 17.07.2012

ŽELJEZO (Fe) U TLU

Željezo je vrlo česti element u zemljinoj kori, koji se javlja u vrlo različitim oblicima. Prema Menegel i Kirkby (1987) u zemljinoj kori nalazi se oko 5 masenih % željeza. Najčešće su to primarni oksidi hematit (Fe2O3), ilmenit (FeTiO3) te magnetit (Fe3O4). U sedimentima se često javlja u obliku Fe-oksida i siderita (FeCO3).

Slika 1. Mineral hematit – najčešći mineralni oblik željeza u prirodi

Količina topivog (biljci pristupačnog) Fe u tlu je vrlo niska, pogotovo u usporedbi s visokom količinom ukupnog Fe u tlu. Topivi oblici željeza su; Fe2+, Fe3+ i FeOH2+. U dobro aeriranim tlima količine Fe2+ su vrlo niske. U tlima s visokim pH vrijednostima dominantni oblik željeznog iona je Fe2+ (Mengel i Kirkby, 1987). U zbijenim, slabo prozračnim tlima, odnos između oblika Fe3+/Fe2+ predstavlja vrlo važan parametar za procjenu pogodnosti rasta biljaka. U takvim uvjetima dominantan je proces redukcije, kada se različiti oblici Fe-oksida reduciraju u Fe2+ oblik, te zbog specifičnosti procesa redukcije i utroška H+ iona dodatno povisuju pH vrijednost tla (Mengel i Kirkby, 1987). Suprotan slučaj je povećana aeracija tla (kod popravka vodozračnih odnosa u tlu) kada se smanjuje pH vrijednost tla zbog procesa oksidacije Fe2+ u Fe3+ oblik. Osim anorganskih oblika, željezo se u tlu može javljati i u organskim kompleksima (Mengel i Kirkby, 1987).

Slika 2. Karbonatna tla – tla sa vrlo malom količinom biljci pristupačnog željeza

Karbonatna tla često sadrže veće količine ukupnog željeza, međutim vrlo male količine su u biljci pristupačnom obliku (Miklaužić, 1989). Na tlima s visokim pH vrijednostima dolazi do intenzivne tvorbe željeznih spojeva,  Fe(OH)2+, Fe(OH)3 i Fe(OH)4 koji su slabo topivi i glavni su razlog slabe opskrbljenosti biljke željezom na karbonatnim tlima. Topivost Fe spojeva najniža je pri pH vrijednosti tla od 7,4-8,5 (Lindsay i Schwab, 1982, cit. prema Mengel i Kirkby, 1987). Iako su simptomi kloroze najčešće povezani sa količinom željeza u listu, česti su slučajevi da ne postoji veza između intenziteta kloroze na karbonatnim tlima i količine željeza u listu. Takvi se slučajevi u praksi nazivaju i „paradoks željezne kloroze“ (Bavaresco i sur., 1999, Morales i sur., 1998, Romheld, 1997, Romheld 2000). Jedan od uspješnijih načina rješavanja problema željezne kloroze kod vinove loze je izbor sorata i podloga koje podnose više vapna u tlu (Alcantara i sur., 2003, Brancadoro i sur., 1992, Zocchi i sur., 1992, Charlson i sur., 2003, Dell’Orto i sur., 2000, Ksouri i sur., 2005). Osim slabog rasta listova i izboja, kod biljaka koje imaju izražene simptome nedostatka željeza, dolazi i do reduciranog rasta korijena (Bertoni i sur., 1992). Biljke koje imaju nedostatak željeza u biljnom tkivu akumuliraju značajno veće količine organskih aniona, aminokiselina i nitrata, kao posljedicu inhibicije rasta i sinteze proteina (Brancadoro i sur., 1995).Lindsay (1974) navodi da većina kulturnih biljaka zahtjeva manje od 0,5 μg g-1 tla raspoloživog željeza u zoni rasta korijena, gdje se količina ukupnog željeza kreće oko 20.000 μg g-1 tla. Isti autor navodi, da za optimalnu opskrbu biljaka željezom, koncentracija željeza u «mass flow» odnosno vodenom toku mora iznositi najmanje 1 mmol m-3, što se postiže samo pri niskim pH vrijednostima u tlu. Međutim za dobru opskrbu biljaka željezom, važnu ulogu u tlu imaju organski kompleksi (helati) koje biljka može lako usvojiti (Lindsay, 1984).

Slika 3. Kloroza lista limuna – najčešći simptom nedostatka željeza na karbonatnim tlima

Komentiraj

E.mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *